Komšijsko ispijanje kafe

0

Ova priča nije uspela ako vas još danas ne inspiriše da popijete sa pravim komšijom omiljenu vam kafu. Verujete li u muško-ženska prijateljstva, u komšijska ispijanja kafe? Negde na istoku ove naše Srbije živi duži niz godina baš takvo jedno prijateljstvo. Komšija koji je stariji od mene čitavih 30 godina svakog jutra čeka da otvorim oči snene i popijemo našu zajedničku kafu i odpočnemo novi dan. Kažu da vredite onoliko koliko ste nekome potrebni…a onda smo i ja i on bogati ljudi.

,,Kako si?, Možeš li? Kako si spavala?”-upravo tako započinjemo svaki naš novi dan i kad smo veseli i kad smo tužni. Delimo pravi miris i ukus kafe koji nas je spojio još davnih godina kad sam se doselila u ovom gradu, bila usamljena, tužna, izgubljena i kad me je mučilo jedno od pitanja-sa km popiti prvu jutarnju kafu. Sa kim podeliti onaj prvi mirisi i ukus? Onda si se pojavio ti. Rasla sam i razvijala se i ja a sa njim i ovo naše prijateljstvo. Kad smo se našli i kad su se naši putevi sreli , ne vredi nam da se opiremo. Dokaz je da za prijateljstvo nije prepreka razlika u godinama. Spojili su se mladost i iskustvo. Govori sve se dešava s razlogom pa i ovo naše prijateljstvo i sve je za naše najveće dobro. On je moj otac koga sam izgubila pre 18 godina, moja zaštita, moje rame za plakanje. Nema toga što ne želi učiniti za mene. Uvek je pored mene, deli moje tajne, uspehe, sreću. Pruža ruku dok mnogi podmeću nogu. Baš to ga izdvaja od drugih. Zahvaljujući njemu sam počela da se budim, da shvatam da je sreća stvar odluke. Ona je naša odluka da smo srećni. Naučio me je da su ljudi preko put nas naša ogledala, ono što vidimo u drugima imamo u sebi. Učio me je da oprostim, da zaboravim. Veličina čoveka jeste baš u toj sposobnosti da oprostimo. Ne opraštajući samo gomilamo otpad u nama. Stalno govori-daj vratice ti se…I davala sam i ljubav i pažnju i poštovanje. Radovala sam se cvetu, polju, prirodi…objašnjavao mi zahvalnosti kao najjaču molitvu… Shvatila sam razliku između biti bogat i imati.

Uz  zajednička ispijanja kafe zaboravimo na sve zbog cega sam patila, što mi je išlo na živce, sve što mi je hranilo dušu. I baš sve u čemu ja zaista nisam ja… On moj komšija je mašina za uništavanje tuge, loših uspomena. Uvek me je savetovao da pustim u vetar, da ne zadržavam u sebi nešto što nije vredno. Život je kratak, da ne gubim vreme na pogrešne ljude, na loše puteve, na loša pića, da ne čekam uzalud. On mi daje snage da istrajem. Zavaljujući njemu shvatila sam da muškarci dugo pate pre nego što progovore o onome što ih muči. Nisu kao žene, ne ogovaraju ne kukaju. Ali i njima je potrebna komunikacija, uvažavanje i iskreno putovanje. Baš svime time ja darujem svog komšiju dok ispijamo prvu jutarnju kafu. Gutljaj nam omiljene kafe, otvoren razgovor, direktna komunikacija, poštovanje, uvažavanje, prava i iskrena komšijska ljubav i uradiće sve što želim za mene.  Naše priče su slatke, naše priče su gorke, baš kao kafa mog komšije i mene.  Sa njim sam se radovala i plakala. Kad sam plakala, kad je tekla reka slanih suza, on je bio uz mene da rana manje boli, da brzo zaraste. U tim našim zajedničkim druženjima sam naučila kako da pružim ljubav. Naučila sam uz pomoć njegovu da su zapravo male stvari velike.

Volim ga jer tih pola sata ispijanja kafe sa njim mi znače više nego meseci i meseci sa nekim drugim. Hvala mu što je deo mog života, što postoji, što se sa mnom druži, hvala što mi dane u najlepše boje boji.
Kad ovakvo komšijsko ispijanje kafe osetite pitaćete pošto je svet.

___________________________

Tatjana Stanišić, rodjena 1977. godine u Knjaževcu. 
Uglavnom čitam knjige popularne psihologije. Vodjena principima  poznatih autora, krećem na put samospoznaje i trudim se da ovo postane što bolje mesto za život. Volim da čitam  i u knjigama često nalazim beg od stvarnosti…Pisanje je moj ventil eliminacije stresa, loših situacija i ljudi, moja snaga, moć… Zato često živim u citamima, u pesmama i pričama koje stvaram.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.